Sad ima 3 god. i i 2 mj. - 15 kg i 98 cm...
Ali bila je baš velika beba
Gledala sam tablicu i mislim da je to ok za njenu dob...

Dragice pa stvarno je velik!

Rola da velik je dečko,ja sam čak pitala pedijatricu što ona misli,jeli to u redu,
kaže da sobzirom na NJEGOVU porođajnu težinu to je savim ok,i da nemam razloga za brigu.
Baš je smiješno kad kupujem robu onda pitaju koliko ima godina kad kažem,onda me pitaju jesam li sigurna
obično mu kupujem za 8 pa čak i 9 g,i mogu ti reći da jedino nađem u Ovs.industry,oni imaju jedino brojeve od 8-9.

Vi ste svi mrakić

Kod mene je teklo ovako:
Prva trudnoća- preuranjeni trudovi u 5-om mjesecu, završila u bolnici na infuziji, dva mjeseca odležala sve dok se trudovi nisu pojačali i nakon tri dana jačih trudova, navećer mi je puko vodenjak, oko 16h, rodila drugi dan navećer u 20:40h. Da vas sad vidim, tko je bolji?

Druga trudnoća- Održavana jer mi je doktor na prvom pregledu napravio hematom pored posteljice tako da sam morala mirovati ali osim toga je trudnoća protekla u redu, dobila dobrih 25 kila. Rodila sam tjedan dana prije termina,
dan prije sam bila na kontroli gdje mi je rekao doktorčić da se vidimo za tjedan dana
Tu noć su poćeli trudovi,svakih otpr pol sata- sat...pustila sam muža da ode na posao misleći da su lažni trudovi

Ujutro,oko 9 sati već su bili svakih sat vremena,ali ništa posebno,poćela sam šetati po stanu i pospremati,pripremati sve za bolnicu,skuhala ručak za naredna 3 dana,pripremila robu za obuč,stavila veš prati,presvukla posteljinu da sve bude čisto

Oko podneva mi seka pošalje poruku da vidi kako sam,a ja joj napišem da sam super,da spremam i da imam trudove svakih 10-15 minuta,niš posebno
Naravno,ona je napravila paniku a ja nemam koga da me vozi nego sam namjeravala čekati supruga
Ona je nazvala frendicu da ide po mene i neka me vozi (paničarka teška).
Oko 15 sati je frendica došla,pogazila mi jagode u dvorištu,skoro srušila ogradu i iskrivila sadnicu kruške
Ja sam ju ponudila nečim da popije jer mi se baš i nije žurilo,pošto sam dogovorila da me odveze do firme gdje mi je suprug radio,pa da me on vozi u bolnicu
Polako smo krenule da stignemo za Zagreb,mene uhvati trud-ona po gasu (koma).
Još smo zalutale u Zagrebu,nikako naći firmu
Došle oko 5 kod supruga (trudovi su već bili svakih minutu i pol)
Između trudova sam iskočila iz jednog auta i ušla u drugi
A baš mi se u tom trenutku jeo sladoled, nagovorila supruga da mi kupi Snjeguljicu
Pred bolnicom sam jela sladoled (najduže jedenje sladoleda u povijesti)

Došla u bolnicu u 18h,pripremili oni mene,sve šta treba,klistir(ode moj sladoled),pregled i eto bebe
Rodila ja u 18:40h Tri jača truda,malkice boli ali ništa što se ne može podnjeti. Hehe

Treča- nakon što sam prokrvarila i kad je umrla jedna od bebica (blizanačka), dobila sam lijekove, ne sječam se koje, slaba prokrvljenost posteljice, mala se nije razvijala kako treba i svašta, ali porod je bio sjajan, došla na kontrolu, dogovorile da dođem drugi dan na porod kao na spojak
U pol 8 probušili vodenjak u 9:30 rodila.

Eto, ukratko ili udugo...

Uf, Ice, ja sam mala beba za tebe...
Prošlo je 5 godina, a ja još uvijek tek planiram drugu trudnoću... Mene nisu šokirali porod i oporavak već ono što je uslijedilo - naša I. nije mjesecima prestajala plakati - i to vrlo, vrlo glasno, gotovo histerično.
Unatoč upornoj potrazi za uzrokom (jer sigurno ga je bilo) ništa nije pomagalo da se smiri i normalno spava - često sam je dojila i po 2,5h bez micanja, do ukočenosti (jer, nedaj bože pomaknuti se, odmah bi se razvrištala). Nažalost, doktori nisu pokazali preveliki interes da nam pomognu, iako sam uvjerena da je hiper tonus mišića (koji joj je kasnije dijagnosticiran) sigurno imao veze sa time. Njihov je savjet bio da je pustimo plakati jer je to jednostavno takvo dijete!!!
Moram priznati da su mi uspomene na njezinih prvih šest mjeseci prava noćna mora, doslovno smo se bojali vlastita djeteta... Prvi sam je put mužu ostavila na sat vremena kada je imala 11 mjeseci, do tada se nikada nismo razdvojile jer je nitko nije mogao umiriti. Stanje se potpuno normaliziralo tek oko 3. godine, a sada smo super zadovoljni njezinim karakterom i sretni što je sve ipak dobro ispalo.
Tek smo sad počeli razmišljati o drugom djetetu, voljeli bismo to divno razdoblje proživjeti sa manje stresa. To možda zvuči banalno, ali ja sam doslovno bila na rubu gadne depresije...
Eto, to je moja trauma. Ima li tko sličnih iskustava?

Tia -

Nemam riječi

Stvarno takvo stanje, mogu zamisliti da dovede do ruba plača, depresije, tuge, uplašenosti, ali prošla si to, sad je to iza tebe, imaš sjajno dijete i lijepo je pogledati iza sebe i reći :"E, sad sam i to prošla!"

Kod mene trudnoća prošla uredno, bez ikakvih infekcija, zbog stava zadkom napravljen carski rez, sve prošlo bez problema.
Ali kasnije...tia, kad čitam što pišeš imam osjećaj da sam sama to pisala, samo što je kod nas to trajalo "samo" pola godine. Iz sasvim neobjašnjivih razloga I je plakala dan-noć.Nikad nismo uspjeli odgonetnuti što se tada događalo,spominjala sam pedijatru ,a on mi je odgovorio " ma ništa to nije, prva beba pa ste je naučili na nosanje, drugo će bit bolje."

Iskreno zbog toga svega dugo se nisam mogla odlučiti za drugo, ali sad mi je žao što smo čekali, jer sad već neko vrijeme nam ne uspjeva.

Vidim cure da, nažalost, ni po toj temi nisam usamljena. Mnogi me uvjeravaju da su te "traume" sa I. samo isprika jer mi se zapravo ne da ugroziti svoju tek stečenu komociju. Vjerojatno i u tome ima istine, ali svakako je taj loš start itekako utjecao na razvoj situacije. Iskreno, nije mi žao što se do sada nismo upuštali u drugu trudnoću, zaista se oboje nismo osjećali spremno, a ipak je psihička stabilnost vrlo važan faktor majčinstva (osobito ukoliko nešto krene suprotno od očekivanog). Sada se situacija polako mijenja, a obzirom da baš i biološki nemamo puno vremena valja krenuti u akciju pa šta bude (ili ne bude). Iako mislim da bi nas drugo dijete zaista razveselilo - za mene je i jedno dijete sasvim dovoljna životna sreća i ukoliko tako i ostane neću smatrati da smo "krnja" obitelj (kako bi to nazvala jedna moja dobra frendica). Oduvijek mislim da ne treba previše pažnje posvećivati formi već sadržaju.

Mamice, nadam se da ćemo uskoro obje imati lijepe vijesti... A možda nam se i Kate pridruži, onako za društvo, hehe...
Kate, oprosti na pitanju, vjerojatno si o tome negdje već pisala, ali nisam uspjela vidjeti što je bilo sa tvojom curicom odmah nakon poroda?
Ice, hvala na podršci, tvoj primjer i primjeri ostalih iskusnih hrabrih mama sa ovog Foruma dali su mi veliku motivaciju da se pokrenem po pitanju druge bebe!
Doduše, za sada još samo pričam, ali i to je puno.

Tia, Na dan kad nam je bila patronažna i rekla da je sve OK, ja sam s malom zaprašila na rebro na hitnu po majčinskom instiktu. I na viziti su mi rekli da sam joj spasila život jer nekakv PH bio loš, čak je pisalo "sindrom izbjegnute smrti novorođenčeta". Bila je sva inficirana pa je slabo jela, stafilokok aureus u nosu, klebseila i stafilokok epidemidis u oku, stafilokok u pupku, proteus mirabilis na urinokulturi... dobila je sumamed s 10 dana života. Ostala je 10 dana u bolnici dok nije naučila jesti..

Kate, i vama je očito bio zaista težak start, kad su tako mali i nemoćni sve je sto puta kompliciranije, a majčina briga neizreciva. Nama je patronažna tjedan dana po izlasku iz rodilišta rekla da je, citiram: "I. slučaj za psihologa" (zbog vrištanja), ja se zaista ne sjećam kako sam se uspjela obuzdati da je ne izbacim iz kuće. Poslije mi je bilo žao da je nisam prijavila.
Zato hvala ti Bože na majčinskom instinktu, a evo još jednog dokaza iz prakse da ga majke svakako trebaju poštivati: nedavno smo muž, ja i I. bili u gradu na kavi sa prijateljima i njihovom curicom. Nedaleko je bio par sa djetetom i psom kojega su curice nekoliko puta išle pogladiti (bio je vezan i u prisustvu vlasnika). Ja sam krenula prema njima da upozorim djecu da ne diraju nepoznatog psa (ja nikada ne dozvoljavam maloj djeci da diraju našeg malog psića jer životinja je ipak životinja, kolikogod nam bila draga i umiljata). Muž i prijatelji su me zaustavili uz tumačenje da sam uvijek paranoična i da ne dam djetetu disati pa sam nevoljko odustala od upozorenja. Nakon par minuta naša je curica stigla sva krvava - epilog: ugriz na usnici (dva šava) i ogrebotina kapka. Srećom, bez trauma (barem za I.) i većih ožiljaka.
Ti si, Kate, srećom poslušala svoj instinkt. Nazivali to drugi paranojom ili kakogod mislim da je bolje reagirati na vrijeme makar "puhali na hladno".

tia, baš mi je jako žao za I. zbog "susreta" s tim psom. Ni ja baš nisam za to da se maze sa svakim psom, a L se stalno zaletava svima ( a već su ju par puta šta ugrizli - al ne tako jako kao I., šta izgrebali).
Vezano za 2. bebu i loša iskustva s 1. djetetom, jučer u liftu sretnem jednog tatu - imaju dečka od 5 g. i sad malca od 7.mj. i počne sam pričat kako nije ni svjestan da malac ima već toliko, kako uopće ni ne znaju da imaju dijete, da s 1. djetetom 2,5g nisu odspavali 3h u komadu, da se do 8 mj. nije prestajao plakat (nešto kao kod tebe)...tako da ti dam malo nade...
Moram priznat da je i nama s L bilo neusporedivo lakše nego s R!

Kod nas trudnoća ovako, malo krvarenje napočetku, povraćanje šest mjeseci bez prestanka, bilo jutro bilo veće, pa opet povraćanje pod kraj trudnoće, carski rez zbog stava zadkom!
Nakon šta smo došli kući bilo grozno, grčevi i samo stenjanje kad bi spavao, inače je bio nasmijana i vesela beba.
Kao i Kate imam traume od bolnica i bolesti, tako da će Teo vjerojatno biti jedina moja "beba".
A da se i odlučim tko zna šta bi bilo jer ipak prije sedam godina otkrivena endometrioza kod mene.