Ovog ljeta sam o tome govorio na XXI Simpoziju socijalne pedijatrije u Šibeniku. Nakon svih predavanja i izlaganja, nazočnima sam ukazao na nepoznavanje stanja na terenu, a radi se upravo o tome da ljudi u dirketnom kontaktu s roditeljima, dakle službenici u područnim uredima CZSS, HZMO i HZZO nisu dovoljno educirani, motivirani i susretljivi, pa roditelji umjesto da im se olakša ostvarivanje pojedinih prava, često prolaze prave torture pa čak oni nižeg obrazovanja i s manje volje i ostaju bez prava.
Ukazao sam na to da to slovo na papiru ništa ne znači ako se ne provodi u praksi, gdje se često zanemaruje i zakon i pravilnici, a sve je donešeno i napisano upravo za pomoć tim ljudima.
Sramotno je da mi kao roditelji bolesne djece, moramo proučavati i poznavati zakon i pravilnike bolje nego službenici koji za taj posao primaju, često i nemalu plaću.
Iako su moje primjedbe naišle na opće odobravanje nazočnih i usšle u završne zaključke simpozija, ja iste materijale još nisam dobio, a sumnjam da su kako je obećano, prezentirani odgovornima u ministarstvima.
Slično je i sa Centrima za socijalnu skrb, gdje se korisnici kojima po slovu zakona pripadaju određena prava, prvo tretiraju kao osobe koje žele prevariti sustav i profitirati na račun svog bolesnog djeteta. Dr. L.Č. mi je na to replicirala, da ja moram znati kolika je zlouporaba tih prava, jer da je ona sudjelovala u izradi nacrta zakona, ali na moj upit koliko je statistički broj zloupraba u odnosu na stvarne potrebe, te statistiku o korisnicima s bolesnom djecom u odnosu na ostala skupine korisnika prava iz SS ostala je bez odgovora odmahnuvši rukom.
Dakle na ovaj način samo je potvrdila moje primjedbe, a ja zagovaram da bi roditelji bolesne djece sva prava iz SS trebali ostvarivati samo uz liječničku dijagnozu, osobito za djecu SPUR čije se stanje nažalost zanemarivo mijenja, te im potrebe samo više rastu.
Na žalost puno je priče, a malo je djela, konkretne suradnje zakonodavca i terenaca, to jest liječnika, povjerenstava i slično, a kamoli ulsijed tolike neusklađenosti još i od službenika dobiti ono što su nam dužni pružiti.
Svaki roditelj, svakog grada, općine, županije s kojim sam razgovarao o toje problematici ima jedinstvenu priču iz barem jednog ureda ili šaltera ovih institucija.
Zato... evo barem ovdje pitajte, tražite, naći ćemo odgovore, iskustvo , riješenje.
|
iako svugdje piše da je dovoljno da se vidi da dijete ima tu dijagnozu, što se vidi na svakom nalazu, uputnici...al nije njima za vjerovat!
nažalost pa je tako.
kako bi tek bilo da smo čuli od njih
) i to osobno onoj referentici koja mi je zaprimila predmet (imam ime na dopisu koj mi je slala) i mislim ju zvat non-stop dok ne riješi DD. Napravit će valjda, ak ništa da me se riješi, da joj ne budem dosadna...Savjetujem to i svima vama! 