Da kad se sjetim razdoblja i ja sam jako loše bila zbog tog odvajanja.
Ali nisam imala izbora,ona se činila ok i znam da joj je bilo jako teško bez mene,samo mislim da bi sad to puno gore prihvatila nego što je onda.
Sad ako idem na dva sata već je užas a kamoli da sam na dva mjeseca odsutna, i neponovilo se.
Jako su vezani za mene,svi četri,ali kad se sjetim razdoblja kad sam bila u bolnici moj sin je bio toliko ljut na mene da nije uopće htio samnom razgovarati,komunicirati na bilo koji način,pa čak me nije htio gledati.
Jedva sam ga opet dobila,a sad je duša jedna mala,jedno veliko srce.
(da mi je tad bar bilo pameti 
) 
A što se tiče liječničke neljubaznosti ja bih mogla roman napisati o ponašanju i izjavama liječnika koji je moju I vodio u Mostaru na samom početku bolesti. Mene najviše pogodilo kad zbog njezinog plača ( a radilo se o djetetu od 2,5 god.) za vrijeme vizite ne ulazi u njezinu sobu, uz komentar( koji nije bio šala) " VIDI SE DA SI ŽENSKO, SAMO VI MOŽETE BITI TOLIKO NEPODNOŠLJIVE."